Ne
pišem ti dete pošto pored tebe ležim, nemam nit papira niti čime da ga šaram,
malo mi se spava al' pomalo od sna bežim, pa tu pesmu koje nema u mislima
stvaram…
Rasteć
svakog dana svakog dana sve si veće, malo još i bit ćeš preko glave mi još
više, već sad vidiš kako život nije samo cveće, korov raste mnogo brže nakon
svake kiše! U toj pesmi koje nema i neće je biti, pošto nemam čime pisat pa će
da izlapi, hteo bi ti savet dati, put ti čeličiti, da na njemu bude manje iz
očiju kapi.
Mator
sam već, kose sede, izza leđa priče, znam i dobro znam i loše, najcrnije dane,
ništa neće samo nikad od sebe da svane, osim zla što na koraku svakom svuda
niče. Niko neće baš iz srca da ti pruža ruku, svako bi da sebi uzme, sebi bolje
stvara, nema obećanja silnih, nema onih para koje mogu život sve do sunca da
povuku!
To šta
činiš, to te piše, to ti obraz kroji, ne mož biti čist a da se blatom, smradom
kaljaš, beži od svih onih kojima i ružan valjaš, jest da je nevidljiv ali
pošten svet postoji!
Saznaćeš
baš lako, brzo, kako bol zapeče, samo pravo idi pa mu neće biti kraja, živi
kako onaj kralj već neki nekad reče: bolje biti lav za dan, neg pokvarena raja!
Kičma ti je na svom mestu, neka se ne klanja, nije stvorena da gmiže, u dupe
uvlači, glava misli nek ti svetli, nek ti nebo sanja, a u srcu čovek mora biti
od svih jači!
Eto
pišem kako pišem, pesmu u sred noći, ko zna šta će od nje ostat kada jutro
svane, pa je pamtit baš do tada više neću moći, al će želja srca moga od nje da
ostane.
Ni komentarjev:
Objavite komentar