Svaka
stvar koja postoji
zalud neke
svoje dane broji,
više
broji manje osta,
a na
kraju joj života dosta…
Možeš
gde god želiš stati,
ali kad
tad stići ćeš prestati,
ne bi
ti ni svrhe bilo
ako
drukčije bi sve se zbilo…
Možda
neko se i seti,
u mislima
ka tebi poleti,
da za
malko s tobom biva,
da je
tvoja zvezda ćasak živa…
Nisam
proveo u cveću,
znam, u
cveću nit umreti neću,
al zbog
toga i ne marim,
i bez
cveća svakog trena starim…
Ima kuća,
negde tamo,
neka samo
moja kuća cveća,
u njoj
duša može samo
da se
bolno svog života seća…
Ima
kuća, baš daleko,
neka samo
moja kuća cveća,
o njoj
ništa ne bi rek'o,
varljiva
mi s njom ispade sreća…
Možeš
bilo kakav biti,
lepšati
il gadosti činiti,
čak da
si od samog smrada,
ima
neko koji taj smrad svlada…
Ako
čuvaš, ako maziš,
ili ako
preko svega gaziš,
nestaće
u oku sjaja,
i ti
stići ćeš do svoga kraja…
Meni
čisto bome prođe,
zato čisto
treba i da dođe,
nek ih
malo za mnom žali,
kad je
svuda, nešto vredno fali…
Na
kraju, i nisam hteo
da baš
svako u mene bi smeo,
bisere
sam neke znao
i u
dušu svoju sjajne dao…
Ima kuća,
negde tamo,
neka samo
moja kuća cveća,
u njoj
duša može samo
da se
bolno svog života seća…
Ima
kuća, baš daleko,
neka samo
moja kuća cveća,
o njoj
ništa ne bi rek'o,
varljiva
mi s njom ispade sreća…
Šta da
kažem da ne lažem
kad ovako
neke misli slažem,
tama
neka - put života,
tu i
tamo desi se lepota…
Nema
koraka da žalim,
nisam putem
išao da kvarim,
svakom
mogu baš u oči,
pa ću
valjda smeti mirno poći…
Tamo
gde ću ničeg nema,
samo tama,
prazna, i golema,
nema
osmehu ni sjene,
pa da
neko gaziti ga krene…
Još do
kraja sve ću dati,
ništa neću
sobom uzimati,
možda
neko će da krene
u
mislima ćasak bar do mene…
Ima kuća,
negde tamo,
neka samo
moja kuća cveća,
u njoj
duša može samo
da se
bolno svog života seća…
Ima
kuća, baš daleko,
neka samo
moja kuća cveća,
o njoj
ništa ne bi rek'o,
varljiva
mi s njom ispade sreća…
Ni komentarjev:
Objavite komentar