Predstavljali
so (tozadevno) mene že na različne načine. Nekateri kot pesnika in pisatelja,
drugi so pridodajali epigramatika in aforista, spet tretji satirika in
družbenega kritika… četrti niso pozabili na besedno zvezo filozof-sociolog,
petim ni ušlo iz spomina, da sem dvajset let deloval v gospodarstvu… kakorkoli,
predstavljali so me tako, kot so vedeli in znali, in vselej, kadar so me
poprosili za pomoč, pri tem, sem jim samo z najosnovnejšimi podatki ustregel,
rekoč, da nerad o sebi zapisujem, sebe opredeljujem, v tovrstne namene…
Naredil
sem izjemo, blago, malenkostno, ko me je za podobno predstavitev zaprosil
prijatelj, srbski pesnik iz Bosne in Hercegovine, Jovo Ćulić. In napisal
nekakšno samopredstavitev, ki pa še zdaleč ni neke klasične, običajne podobe. Daleč
od tega, tako nekako se glasi (v izvirnem zapisu, kakopak, kajti – ne da se mi
prevajat!)…
Rođen
sam i to je činjenica. Moja majka je rešila da me poslednji dan prve trećine
juna, daleke pedesetšeste, stavi na put života. Golog i bosog, pa – snađi se…
Živeo
sam na raznim stranama, u Trstu, Berlinu, Ljubljani… čak sam i u Srbiji
proživeo nekoliko meseci…
Nikada
nisam bio deo apsolutne večine, one mase bezličnog proseka, koja vapi za više
nego što je sposobna stvarivati, a uz to, kako vetrovi duvaju, menja svoja »uverenja«.
Tako sam među onima koji su, rođeni u zemlji zvanoj Jugoslavija, njenim
raspadom postali beskućnici. Zacrtaše nam neke granice, neki ograničeni, koji
su pomoću pomenute većine, isto tako ograničene, stigli na vrh, pa sad svaka
prosečna budala pljuje po njima kao šta-su-nam-uradili… i baš zbog tih granica
trebao sam potražiti neko svoje nebo, u sebi, neko svoje sunce, u sebi, da sam
uopšte mogao da preživim sve i svakakve modne trendove praznine,
proždrljivosti, neljubavi, netrpeljivosti… već pomenute većinske prosečnosti.
Nemam
naviku da dižem dva ili, možda, tri prsta. Ako već podignem kojeg, onda
podignem onog srednjeg. U znak svoje silne ljubavi do tobože čovečanstva…
Ne
verujem u bogove, vile i patuljke, već u logiku odnosno u razum, znači u Čoveka
razumno biće, u Homo Sapiensa, koji je retkost na ovoj planeti, pa zbog toga i
nemam često priliku da praktikujem tu svoju veru…
Nisam
među onima koji kao sve znaju i umeju, daleko od toga, malo znam i umem, ali to
mogu i u praksi, ne samo na jeziku. Radio sam svašta, obavljao sam poslove od
onih uobičajeno jednostavnih, kojima bi svako morao da dokazuje da li je
sposoban barem za njih, ako ne i za nešto više, do poslova, kojima sam
preuzimao odgovornost za delić zajednice. Pišem na dva jezika, uglavnom na
slovenačkom, povremeno i na srpskom, umem da delujem kao psihoterapeuta, a
trenutno se bavim – uzgajanjem voćki i loze. Dojadio mi svet dvonogih budala…
Živeću
sve dok ne umrem i dotad ću ostati to šta sam od nekada – ja! Prepoznatljiv na
svakom koraku, sa stavovima koji nikako ne idu uz opšte, »narodne«, sa jednim
obrazom i mogućnošću da svakome (po)gledam u oči.
Životno
saznanje: Teško je biti čovek u svetu životinja!
Naručeno
mi je da odaberem jednu svoju pesmu, i da objasnim zašto baš nju, konkretnu. To
je, na prvi pogled, težak zadatak – napisao sam hiljade pesama, bilo za
odrasle, bilo za decu, pa birati među njima…
Na
sreću odabrao sam jednu, koju sam napisao na srpskom, pošto će i ta antologija,
čiji idejni otac i pokretnik je moj dobri Jovo Čulić, biti na istom jeziku. I
to mi je itekako olakšalo odabiranje, jer su takve moje pesme u savladljivim
količinama…
Odabrao
sam pesmu Nema oblaka bez kapi. Za nju je moj drug, srpki pesnik, konstatovao,
godinama unazad, da bi trebala da bude sastavni deo antologije srpske poezije.
Dobro, ja inače ne znam šta bilo koji narod, pa i srpski, ima sa mojim radom, i
mojim pesmama, koje bi bile te zasluge pomenutih prosećnih bića za moje
stvaralaštvo, ali – neka bude, pa nek postane barem deo Jovine antologije.
Zašto baš ta? Eto, tek tako. Pročitaj(te), pa, možda…
Nema oblaka bez kapi
Gnezdo
ima ptica svaka
da iz
njega nebom kreće,
dok iz
sitnih pupoljaka
u
lepotu cveta cveće…
Plavo
nebo sunce rađa,
jer bez
njega – crna tama!
Bila bi
bez mora lađa
kao
vazduh u rukama.
Nema
oblaka bez kapi,
nema
potoka bez kiše,
čak i
svaka pesma vapi
slovima
da se napiše…
Zar bi
mogao početak
da
izraste bez svog kraja,
bez
subote ne bi petak
stigao
do zavičaja.
Svako
zašto zato ima
jer se
njime mazi, hrani,
zimi ne
bi bilo zime
da su
dani usijani…
Pa i dete
svako treba
u čoveka
da se vine,
više
čak od belog hleba,
kapu
prepunu topline!
Ni komentarjev:
Objavite komentar