Ma…
jebeš bre sreću,
kad nigde
je nema,
tek laž
što golema
za
istinom vapi,
u
veštačkom cveću
ni
leptiru nije
nimalo
da pije
od
medene kapi…
Ma…
jebeš bre sreću
što dupe
ju rađa,
potonula
lađa
u pesku
praznine,
ja
nadanja neću
jer gde
nema duše
svi
snovi se ruše,
i
poslednji gine…
Iluzija
neka, za ćasak tek traje,
kad stigneš
do neba plavetila mira,
i dok
ne požure sve neke aždaje
da kaljaju
sunce, da kradu mu moći…
za
ćasak tek jedan, i onda je nema,
pa
sećanje neko, iz tužnog svog vira,
govori
o šteti što beše golema
jer
pošo si, a nije ti trebalo poći…
Ni komentarjev:
Objavite komentar