Dugo
već, od pamtiveka,
biva tuga
za čoveka
kad mu
krene preko glave
ono šta
guzice prave!
Posta
čoveku s vremenom jasno
(ruku
na srce – podosta kasno!)
kakve probleme
govno mu stvara:
sve šta
je zdravo razara!
Razvuče
cevi, baš u daljine,
da grdno
govno sa glave skine,
nema
životu sa govnom sreće,
jer
sunce gasiti kreće!
I tako
svetom red neki svane,
čovek u
centru, govno sa strane,
al
govno neće: Prava mi krate,
ja hoću
u demokrate!
I tako
mudra saznanja neka
proguta
silnih govana reka,
u
govnima život samo gine,
u tri
krasne materine!
Jeste,
već od pamtiveka
biva tuga
za čoveka,
ne
postoji to umeće
da iz
govna pravi cveće!
A i
fizika dosta je kriva
jer po
inerciji sve se zbiva,
pa i za
govna pravila važe,
da im
je manje gnjavaže!
Pa tako…
Ne može
govno iz svoje kože,
pa se
govna u govnima množe,
jer
nema za govno većeg jada
no što
je – odsustvo smrada!
Ne može
govno ni lepo biti,
istine čistog
izvora piti,
čisto
mu smeta, ime mu kalja,
pa zato
govnu ne valja!
I tako
došla čudna vremena,
tobože dobra,
i savremena,
u njima
gase zvezde se s neba,
govnima
nebo ne treba!
Bi će
još lepše, do tamnog kraja,
u kom
će govno ostat bez jaja,
pa neće
moći živeti stanja
vlastitog,
bogami, sranja!
Jeste,
već od pamtiveka
govno –
tuga za čoveka!
Ni komentarjev:
Objavite komentar