Volim…
ma tako ću ti reći,
da bude
jasno, sasvim, do kraja:
volim u
čistom na počinak leći,
daleko,
još dalje od silnih aždaja,
što
kreću da smradom, i prljavih ruku,
sve
lepo i dobro dotuku!
Volim…
pa volim čoveka,
toploga
srca i duše duboke!
U njemu
vidim nadanja neka
za svet
bez halapljive stoke.
Obraza
jednog, koji mu važi,
pa ga
ne prlja u laži!
Volim…
volim sunce. I zvezdano polje.
Volim
kad jutrom trava miriše.
Volim
kad ptice su nebeske volje
pa njihova
pesma i tugu zanjiše…
Volim
kad grana u proleće cveta,
i priče
mora, i miris leta.
I volim…
oko, ko bunar bistrine,
meko,
da pogled u njemu se mazi,
pa da
ponese u neke visine,
po
sreće plavetila čudesnoj stazi,
i da u
zagrljaj, ko u bajci tone,
čak
tamo, na kraj vasione…
Ni komentarjev:
Objavite komentar