Postoji
neka istina stara,
još od
davnina, od pamtiveka,
koja
još težeg od običnog stvara
na ovoj
planeti život čoveka…
U
rečima silnim poštenja do neba,
ali u
praksi nema mu traga,
pa kad
na delu zaživeti treba
ode to
silno poštenje do vraga!
I nije
lako u koži čoveka,
kad istinu
kaže, kazna ga čeka:
tamo
gde nema nikakvih draži,
tamo je
presudno biti bez laži…
Dobrote
ko lišća, kad snegovi padnu,
pa valjda
zato uvek ju traže,
pogotovo
tamo gde istinu gadnu
žive da
muka na muke se slaže!
I nije
lako u koži čoveka,
kad dobro
čini, kazna ga čeka:
kad
kreneš da hraniš izgladnele štuke
možeš,
s lakoćom, ostat bez ruke…
A
ljubav, tek ljubav, čudne li priče,
sa krcatog
stola, iz kreveta vrela,
u
želudac pada, iz želudca niče,
gde
sebe pre svega bi voleti htela!
I nije
lako u koži čoveka,
kad krene
da voli, kazna ga čeka:
dok
može da godi ljubav ko cveće,
a
kasnije – pravo u smeće…
Jeste,
postoji istina stara,
nimalo lepa,
prepuna bola:
poštenje,
dobrota, i ljubav stvara
iz
čoveka – običnog vola!
Tako na
ovoj planeti važi,
gde lepo
postoji bez ikakve draži.
Ni komentarjev:
Objavite komentar