Postojala
je, nenapisana, neka lista, u mojim željama, u mojim nadanjima, čak snovima, lista
osoba, koje sam želeo upoznati. I od svih, koji ste se našli na toj listi,
jedini si ti, kojeg nikada ni sresti nisam smeo. A nadao sam se tome, svaki
put, kad su me pozvali u Vojvodinu, na neka tamošnja zbivanja…
Da si
imao drukčiju ženu, takvu, koja bi znala barem čuti jezik, tvoj i moj, sreli
bismo se. U to sam ubeđen! Sreli bismo se tada, kad sam razgovarao sa jednom hladnom,
praznom, formalnom osobom, koja, kao što rekoh, nikada neće moći razumeti naš,
tvoj i moj, jezik, tada, kad sam pozvao zbog mog prevoda tvoje Prve ljubavi.
Sreli bismo se, da si imao ženu, koja bi naš jezik barem mogla čuti.
Pratio
sam te od tvojih prvih nastupa dalje. Kupovao i slušao tvoje ploče. Prevodio
tvoju knjigu (u tome stadoh, na jednom delu puta, znavši, da od prevoda ništa
neće biti, da su ovi ovde previše »fini«, da bi ih »južna posla« interesovala).
Kroz
pesme si mi pričao o sebi. I, verovao ili ne, i o meni. Pevao si ih, većinom,
onima, koji nisu u stanju razumeti to, o čemu u svojim stihovima pričaš. To bi
mi bila, možda, jedina zamerka, al' – pobogu, od nečega si i ti morao da živiš!
Da,
Đole moj, sretao sam neke, među kojima su bili i oni, koje se nisam usudio na
svoju listu staviti, al' su se ipak snašli u četiri oka sa mnom. Sreo sam neke,
koji su, govoreć tvoj jezik, činili vrh srpske poezije, literature. Moj, meni
značajan vrh, ne zvaničan neki »vrh«. Naravno, sreo sam i one sa slovenačkog
područja, ali…
Jedini
si, Đole, koji si moju listu neispunjenom uradio, pa joj time i vrednost
primetno smanjio. Mada – ja tebe poznajem, čak te i mogu živeti, i tebe, i
tvoje reči, melodije, misli.
Ni komentarjev:
Objavite komentar