Tako je
Nikola Tesla, nekoč, o bolezni spregovoril (da, ima prav, ko trdi, da je
marsikatera bolezen porojena na temelju neustreznega psihičnega stanja, a zgolj
toliko):
"Bolest dolazi zbog mislenog pada. Čovek treba biti sam svoj lekar.
Ako nije tih iznutra, onda mu uzalud svi lekovi i najbolji lekari. Podsvest
modernog čoveka je uzburkana kao nemirni okean s velikim olujnim vetrovima.
Podsvest prepuna utisaka čini da duša bude nemirna. Emocije tada ključaju poput
erupcije vulkana. Bez rada na emocijama duhovnost je samo kula od karata.
A šta je čovek bez mira u duši? Odvojen od božje blagodati, pokušava
uzaludno da pronađe utehu u materijalnim stvarima. Tamo utehe nema, to je rupa
bez dna. Još, još, daj još i na kraju ponovno praznina. Kada duša postane mirno
more, tada počinje isceljenje. Zapamtite to, to je zlatno pravilo. Izvor većina
bolesti je u duhu, zato duh može pobediti većinu bolesti."
In tako
jaz, danes, odgovarjam na njegovo pisanje:
Dragi moj Nikola!
Najpre ću te pitat da li govoriš o čoveku, ili, možda, o gonskim bićima!
Pošto, znaš, kod čoveka tog "još, još, još..." nema, dok je
uobičajan, sastavni deo gonskog načina postojanja!
Zbog čega takva razlika? Prosto, Nikola, čovek, kao razumsko biće, ima, u
sebi, sadržaje, na osnovu kojih može stizat do vlastitog zadovoljstva, dok, na
drugoj strani, gonska bića tih sadržaja nemaju, čak ih ne poznaju, o njima,
štaviše, ništa ne znaju! Zato im treba ta večiti "još", zato im
trebaju utakmice, meksičke serije, izleti, gostione... pošto sami sebi, iz
sebe, nisu u mogućnosti rađati neko trajnine zadovoljstvo.
Dragi Nikola, imam molbu. Nemoj, čoveče, samog sebe stavljat iznad Prirode!
Priroda naime nije glupa, tačno zna, zašto je ostvarila osećanja, tačno zna,
zašto im omogućava to, da se iskazuju, da žive! Pa nije baš najpametnije, to,
da tvrdiš potpuno suprotno od Prirode, zbog čega bi bilo bolje, za tebe,
naravno, kad bi - ostao na području, na kom si "tata mata", a ne bi
zaključivao o stvarima o kojima pojma nemaš!
Znam, nećeš pročitati, šta sam napisao, al', ko zna, možda i nisam napisao
zbog tebe.
Ni komentarjev:
Objavite komentar