Včeraj
sem napisal pesem »Na stanici do kraja«…
Napisal
sem jo v srbskem jeziku, tu in tam me prime, in popelje, da se tako izkazujem,
in sem jo, v želji, da bi preveril jezikovno pravilnost zapisa, njeno slovnično
korektnost, poslal prijatelju, resnično dobremu Človeku, srbskemu pesniku…
Pesem
ga je dobesedno »povlekla«, ne vem, če je preveč, v kolikor zapišem, da ga je
na nek način »obsedla«… ugotovil je, in mi to nekajkrat poudaril, da je
odlična, in da v njej ene same, niti najmanjše napake, jezikovne, ni, ampak…
Ko jo
je bral, in je to ne-vem-kolikokrat počel, sinoči, je dobil občutek, da ji »nekaj«
manjka, po njegovih besedah neka malenkost, drobtinica, vendar tega »nekaj« ne
najde, ne ve, kaj naj bi bilo…
Pri
zapisanih besedah, tudi, in zlasti v poeziji, je tako, da jih vsakdo osebno, na
svoj način, povsem subjektivno doživlja, in je tako tudi prav. Samo bebcu je
potrebno v nedogled »prevajat« zapisano, da bo zmogel, vsaj načeloma, »razumeti«,
žal ne tudi – doživeti! In ravno zaradi tega se »smejim«, z grenkim priokusom,
raznim »teoretikom«, in njihovim razlagam o tem, kaj je nekdo mislil, kaj je
hotel povedati, z besedami, s katerimi se je izkazal, kajti – nikoli, ampak
zares nikoli ne zmorejo dospeti »v kožo« tistega, čigar namere, misli, zapise
razlagajo, pa da bi resnično vse to tudi razumeli! Ne nazadnje…
Neštetokrat
sem doživel, ter zlasti pri aforizmih, povsem različna »dojemanja« mojih besed,
večinoma celo tako, da so tisti, ki so jih prebrali, »vedeli« o tem, o čem sem
(na)pisal, kaj sem z zapisanim hotel povedati, pa čeprav – je bilo njihovo »vedenje«
popolnoma napačno, in povsem drugačno od mojih razmišljanj, misli, od izpovedne
namere…
Ker je
že sinoči moj prijatelj, dobri Jovo, nekaj ur namenil konkretni pesmi, iščoč
tisti »nekaj«, katerega ne bo mogel najti, vsaj drugače ne, kot v okvirih
subjektivnega dojemanja zapisa… ker me je bremenilo to, da pozablja na vse
ostalo, kar tudi sodi v njegov dan, v njegovo življenje, in se zgolj pesmi,
meni namenja… sem se odločil, da mu zapišem nekaj besed, s katerimi ga »odrešim«
teh prizadevanj, in sem to tudi naredil, tako, kakor je izkazano v nadaljevanju…
Jovo
moj dobri!
Evo i
ja sam krenuo pa sam i sinoć, i jutros ne znam koliko puta (pro)čitao pesmu…
Možda
se može čuti kao uobraženo, ali rizikujem:
-
što
više pesmu čitam, više mi se dopada;
-
u
svojoj priči, u izražajnom smislu ona je zaokružena celina, niti prekratko,
niti predugačko napisana;
-
sam
naslov, postojeći, lepo mi »peva u ušima« i smisaon je;
-
uzimajući
u vid sam izgovor – pesma teče glatko, da bolje ne bi mogla, ni na jednom mestu
se ne »spotiče«;
-
rimovanje
je potpuno, znači i u formalnom delu pesma je u potpunosti »ispeglana«.
Već kad
sam je napisao – nekoliko puta sam je pročitao, pre nego što sam hteo da
proverim samu gramatičku pravilnost, i svaki put mi je, čitajući je, samo povečavala
zadovoljstvo.
Da,
stvarno, možda se može čuti kao uobraženo, ali meni, za moj ukus (a veruj da
znam šta je samokritičnost) pesma nije samo odlična, nego je prosto perfektna,
u okviru mojih mogućnosti, sposobnosti pisanja na srpskom čak vrhunska.
Retke
su pesme, moje, koje mi, kad ih napišem, bude takvo osećanje, a ova je među
njima, pa – kad stigneš do takvog zadovoljstva, prouzrokovanog nekim svojim
radom, tada ti se probudi ono »ne pipaj, pusti taman takvo kakvo je«.
Meni je
u veliko zadovoljstvo, iskreno, već to, što si pesmu doživeo kao odličnu, a uz
to ustanovio da u njoj, po pitanju samog jezika, nema grešaka. Tako da nemoj da
se mučiš, tražeći onu »mrvicu« koja ti ne da mira, jer, na kraju krajeva…
Moje
razmišljanje, moj princip pisanja, uključuje i ubeđenje, da mora biti pesma,
uvek, spodoba čiste iskrenosti, spontanosti, i što više je »peglaš«, što više
je »obrađuješ« (neki to i mesecima dugo rade, ja nikada!) ona više postaje
nalik na nešto veštačko, a veštačko mi je hladno, prazno, u njemu ne nalazim
života.
Drago
mi je, to, što te poznajem, to, što te imam na onoj drugoj strani razgovora,
misli i želja, drago mi je to što nisi samo Čovek, nego si prava Ljudina,
dobar, pošten, taman takav kakav jesi… znam, da mogu uvek da se obratim na
tebe, i, veruj, to isto važi i u suprotnom pravcu, i za mene si, i u ovom,
konkretnom primeru, uradio puno, i pokazao mi, po ne znam koliki put, da to
kakvog te osećam ima realne osnove! Pa…
Hvala
ti, iskreno, da iskrenije ne može biti!
Ni komentarjev:
Objavite komentar