Uvek
sobom stazu svoju nosim,
uvek lutam,
tražeć, i prkosim,
nema
meni uhodanog, nema meni putokaza,
samo
trnje, kamenje i staza…
Uvek
sam na nekoj svojoj strani,
uvek neko
ko bi da mi brani,
uvek
svoju zvezdu gledam, i sa njom svoj pravac biram,
svoje
pričam, pevam, svoje sviram…
Svi bi
hteli da mi kažu,
svi bi
hteli da mi lažu,
ali ja
sve manje te sve čujem,
nije
meni život sreća,
prepun
veštačkoga cveća,
teram
svoje i sve ćešće psujem…
Katkad
mogu čak i nebo taći,
al života
nisam znao naći,
nema
meni to da kukam, i da živ sam zbog života,
moja
staza moja je sirota…
Stigo
sam da odbrojim do kraja,
više tame
i baš malo sjaja,
al' sa
sobom sam navik'o, ništa ne bi da promenim,
ne mogu
bez obraza da cenim…
Svi bi
hteli da me vode,
sve do
tamne neslobode,
al' im
ne dam sunca svoga neba,
nije
meni ništa važno,
ništa
prazno, ništa lažno,
njihovo
uopšte mi ne treba…
Uvek
sobom stazu svoju nosim,
nikoga,
ni boga ja ne prosim,
kada
smelo bi po mome svet i cvetati bi znao,
a
ovakvog nije mi ni žao…
Uvek
sam na nekoj svojoj strani,
nek se
vetar mojom dušom hrani,
nek
daleko me odnese i nek nikako ne stane,
tada
kad mi za put vreme svane…
Ni komentarjev:
Objavite komentar