Taman
tako kako vidiš, taman tako reka teče,
ali ne
znaš dal' bi htela, ili možda drugde neće,
nit joj
vidiš u dubine, nit joj vidiš sve do kraja,
nit na
izvoru ne vidiš neke kapi pune sjaja…
Ti je
poznaješ iz bliza, al' je ne znaš iz daleka,
niti znaš
gde koji potok na tu tvoju reku čeka,
gde je
kiše, rose pila, gde joj zvezda noću peva,
gde uz
nju nek beli cvetak neku pčelu svoju sneva…
Ona
teče kako teče, o tom ništa te ne pita,
nekad sluša,
nekad neće, beži i u trave skita,
ona
može i u zemlju, i u stenu da je buši,
nekad
nosi, nekad poji, nekad odnosi i ruši…
Taman
tako, kako čuješ, taman tako ona zove,
uvek nudi
neke priče, tebi strane, sasvim nove,
možda
bi ti čak i htela neku svoju priču dati,
ali
moraš, najpre moraš, svoju reku upoznati…
Nije
isto što se gleda, dokud tvoje oko stiže,
reka želi
puno više, reka želi sebi bliže,
pa dok
ti u krv ne teče, dok ne dišeš želje njene,
uvek
nova, uvek druga, i po svoje uvek krene…
Taman
tako kako vidiš, taman tako reka teče,
nekom drugom
opet može sasvim drukčije da kreće,
neće
reka tebi stati, svoje tajne darovati,
pa da
kažeš ja je gledam, ja o njoj sve mogu znati…
Ni komentarjev:
Objavite komentar